|english|
Priča o ovoj lepoj porodičnoj tradiciji počinje davne 1898. godine, kada trgovac Milan Stanišić I u Somboru otvara radnju u kojoj su prodavani ramovi, čaše, porcelanski i stakleni predmeti. Deset godina kasnije, 1908. godine, trgovac porcelanom upoznaje dva majstora, Čeha i Nemca, upućena u veštinu izrade vitraža. Milan Stanišić I je od njih naučio umetnost stvaranja vitraža, zaposlio ih i otvorio radionicu, koja će usmeriti i naredne tri generacije njegove porodice. Pored izrade vitraža i prodaje porcelanskih i staklenih predmeta, Stanišićeva radnja koja je zapošljavala 55 radnika, bavila se i fotokeramikom. Tridesetih godina, posao preuzima Milanov sin Stevan I, koga je otac poslao u Rumuniju, u Brašov, centar staklarske industrije, kako bi usavršio znanje, potrebno za sve složeniji posao. Firma „Milan Stanišić i sinovi“ je radila do Drugog svetkog rata, a vitraži koji blistaju na crkvama u Bečeju, Subotici, Srbobranu i mnogim drugim sakralnim objektima širom zemlje i danas svedoče o plodnom stvaralaštvu.
Posle rata, pobednička, revolucionarna vlast je ukinula privatne firme, tako da je Stevan Stanišić I bio primoran da svoje znanje iskoristi na drugačiji način. Sa čuvenim Vasom Pomorišcem, on je jedan od osnivača Fakulteta primenjenih umetnosti i prvi je u svetu počeo izradu vitraža u soc-realističkom stilu. U beogradskom hotelu „Metropol“, izradio je monumentalnu kompoziciju, koja obuhvata oko pedeset kvadratnih metara, pod nazivom „Jugoslovenska simfonija“, na kojoj su sa svojim folklornim karakteristikama, prikazani jugoslovenski narodi i narodnosti. Po želji novovremenskih naručilaca, skromni i blagi likovi svetitelja iščezavaju pred grubim scenama iz Drugog svetskog rata, sa predstavama partizana, koji izgaraju u odlučnoj borbi za srećnu budućnost. Za svetsku izložbu u Smirnovu, u Turskoj, Stevan Stanišić I je izradio vitraže sa gordim i vizionarskim likovima maršala Tita i Kemal-paše Ataturka. Kada je ideološka stega u državi popustila, Stevan Stanišić I prvi u Somboru dobija dozvolu da otvori privatnu radionicu, a njegov sin, Milan II, nastavlja porodičnu tradiciju.
Po završetku školovanja, Milan Stanišić II odlazi u dve poznate radionice za izradu vitraža, „Majer-Cetler“, u Minhenu i „Gerling“, u Beču. Zajedno sa ocem izrađuje projekte u muzejima revolucije u Novom Sadu i na Bezdanu. Sedamdesetih godina, ponovo se budi interesovanje za sakralnu umetnost, pa Milan Stanišić II restaurira brojne vitraže na zanemarenim crkvama. Nakon restauracije izvedene na novosadskoj sinagogi, od Zavoda za zaštitu spomenika kulture dobija pohvalnicu za doprinos očuvanju i unapređenju graditeljske baštine, a dobitnik je i velike plakete i srebrne medalje Univerziteta umetnosti u Beogradu. Zahvaljujući njegovom stvaralačkom radu, građani Vojvodine danas uživaju u lepoti vitraža na Karlovačkoj gimnaziji, Sabornoj crkvi u Sremskim Karlovcima, katoličkim crkvama u Petrovaradinu i većini vitraža koji se danas mogu naći kod nas. Početkom 1992. godine, Milan Stanišić II otvara atelje u Budimpešti i za luksuzni hotel Gelert izrađuje kompoziciju sa motivima iz Aranjijeve poeme, koja se prostire na 150 kvadratnih metara.
Milanov sin, Stevan II, odlazi u Njujork 1989. godine. Godinu dana kasnije vraća se u Sombor, gde radi sa ocem. U Ameriku ponovo odlazi 1993. godine i tamo osniva atelje. Izradio je vitraže u kapelama vodećih američkih univerziteta, kao što su Jejl i Karnegi Melon. Na ovim objektima izvedene su apstraktne teme, koje nisu direktno vezane za jednu religiju, zato što su univerzitetske kapele osmišljene tako da zadovolje verska osećanja studenata različitih konfesija. S vremenom je proces izrade prebacio u Sombor. Stevan Stanišić II ekskluzivno izrađuje projekte čuvenih dizajnera Brende Belfild i Žan Žak Duvala, a do sada je u SAD, stvarao u preko 60 javnih objekata. 2007. godine je za Putinovu administraciju, u Samari, izradio vitraže povodom samita Evropske unije i Rusije. Kao mlad umetnik, posebno se ponosi monumentalnim vitražima u svečanoj sali Srpske Akademije Nauka i Umetnosti u Beogradu, izvedenim po nacrtima akademika Mladena Srbinovića.
Stevana Stanišića II najviše ispunjava stvaranje apstraktnih kompozicija, kod kojih najsnažniji utisak ne ostavlja tehnologija crteža, već lepota materijala. Staklo je plemenit materijal, koji ukoliko nije opterećen senkama i bojom, slobodno pušta svetlost i stvara živu sliku. Izraz vitraža je, slično ljudskoj psihologiji, određen atmosferskim prilikama i na taj način živa slika verniku dočarava Nebesa, možda snažnije i ubedljivije od ostalih umetničkih ostvarenja.
Napisao: Srđan Ercegan